Drugi dio kolovoza velikom broju ljudi (osobito onih koji ne rade u turističkom sektoru) znači povratak na posao, pripremu za školu ili fakultet.
Početak rujna donosi rutinu. Povratak na staro i poznato.
Eventualno, zbog dobre ljetne vibre, postoji mogućnost pojave želja za nekim malim životnim promjenama ili nadopunama uobičajenih navika, kao npr: “Ove jeseni krećem s treningom”! Iako je to odlična odluka i vrlo zanimljiv sadržaj o kojem bih i trebao i mogao svašta napisati, na vašu radost ili razočarenje, ovog puta na tu temu ni riječi od mene jer…
…zatvorivši zadnju stranicu knjige koja me se gotovo do samog kraja nije osobito dojmila (barem sam se tako osjećao dok sam ju čitao ovo ljeto), osjetio sam jedan od onih čudesnih trenutaka pozitivne nostalgije koju je zasigurno svatko od nas doživio, pamteći i prisjećajući se nekih prošlih “boljih” vremena, razmišljajući o stvarima koje nam nedostaju ili bismo ih i danas željeli imati… Ah, kako bih sada, u ovom trenutku, u jedan sat iza ponoći volio imati pisaći stroj. Neku zelenu ili crnu Optimu, Biser ili Olympiu. U mahu bih natipkao 20 -30 stranica svih misli koje su poput neočekivane erupcije vulkana, kroz lavinu osjećaja ispunile moju glavu, moje tijelo, moje ja…
No svjestan činjenice da ga nemam, ali i da bi glasno lupkanje “polugice svakog tipkanog slova” probudilo ne samo moju uspavanu obitelj, već i pola gorja podno Medvedgrada (tišina i mir okruženja u kojem stanujemo gotovo su neopisivi), jedina opcija potrebitog prijenosa osjećaja u ispisani tekst podrazumijevala je otvaranje MacBooka. Učinio sam to nevoljko, svjestan trenutka i spoznaje kako nemam drugu mogućnost, ali nadajući se kako me suvremeni zaslon i osvjetljena nečujna tipkovnica neće previše udaljiti od načina kojim probuđeno i potaknuto čitanjem “Filmskog kluba” Davida Gilmoura želim prenijeti dalje.
Osnovna tematika ispričane priče je odnos između oca i sina, i to je jednostavno razumljivo, no tijekom čitanja, da budem potpuno iskren, o tome nisam uopće razmišljao. Dapače, gotovo do samog kraja knjige, pažnju i zainteresiranost sam pronalazio u nizu filmskih naslova koje nisam pogledao, a na koje me sam pisac opisom istih motivirao (svakako ću si dati truda i pogledati gotovo svaki od filmova koji se spominju u knjizi).
No još jednom mi je život pokazao kako je jednostavno i lagano biti u krivu kada i ako stvari ne promatraš iz šire perspektive.
A bio sam u krivu, jer prva stvar koju sam napravio nakon što sam odložio knjigu nije bilo “googlanje” spomenutih filmova (čime bih zapravo potvrdio prethodno pogrešno doživljeni “benefit” čitanja knjige). Ne, prva stvar koju sam učinio je bio odlazak u sobu moje “princeze Lave”, mog “princa Huga” i moje “kraljice Andree”, popraćen dodatnim poljupcima njihovih mirnih i uspavanih obraščića, ručica, stopala… Prva stvar koja se pojavila u mojoj glavi je bilo pitanje jesam li tijekom današnjeg dana s njima proveo dovoljno vremena u smijehu, međusobnim zagrljajima, poljupcima, slušanju i razumijevanju onoga što mi govore sa svojih 3, 6 i 36 godina.
“Prerastao je filmski klub, a na neki način i mene, prerastao je identitet djeteta svojega oca. Godinama sam mogao osjetiti kako mi se to sprema, u fazama, a onda se odjednom samo dogodilo. Iskustvo je to koje vas može može ozbiljno potresti, dopustite li mu.
Ponekad noću prođem pokraj njegove sobe na trećem katu pa uđem unutra i sjednem na rub kreveta; čini mi se nestvarnim da ga nema.”
Po godinama “ulazim” u kategoriju starijeg oca. Na samom pragu sam okruglih pedeset, i dok većina mojih školskih vršnjaka svoju djecu upisuju na fakultete, moja starija tek kreće u prvi razred osnovne škole.
Unazad godinu dvije imao sam ozbiljne strahove oko toga. Razmišljao o čitavom nizu pitanja i situacija u kojima ću se naći… Hoću li biti preumoran za njihovu energiju? Kako ću se nositi s njihovom potrebom otkrivanja svijeta dok će mene istovremeno privlačiti mir, tišina i udaljenost od gradske vreve? Hoće li ih biti “sram” kada budu objašnjavali da je to njihov tata, a ne djed, koji dolazi po njih u školu?…
Na sreću, vrijeme i život su mi u međuvremenu donijeli nešto što se ne može naučiti, nešto što dolazi samo po sebi, nešto što se temelji na stečenom iskustvu: dovoljnu količinu mudrosti kojom svakodnevno nastojim učiniti dvije, za mene, jako važne stvari: “usporiti vrijeme” i pojednostavniti svaku životnu situaciju.
Ne uspijevam u tome stalno jer me još uvijek u trenutku “ponese važan projekt, zadatak, izazov” ili “zaboravim na shvaćenu spoznaju što je to u životu uistinu važno i bitno”…
No vidim i osjetim napredak, jer spomenuti strahovi oko toga hoću li biti dobar i prihvaćen otac više ne postoje, kao što i sve češće ljudima koji me poznaju godinama nastojim objasniti svoju promjenu, nekog drugačijeg Orlanda…
Želim vjerovati da su to i potvrda i putokaz koji će me nadam se dovesti do one razine samospoznaje da mogu lakše, smirenije i sretnije “ispratiti” dan kada njihove sobe u našem stanu budu prazne, a oni veliki, odgovorni i odrasli ljudi sa svojim životima… i “tatom” koji će sreću i radost morati pronaći u 2 ili 3 minute telefonskog razgovora ili 4 njihova godišnja posjeta mojoj trošnoj, jednostavnoj kućici u središtu Istre ili na brdašcima Slavonije…
Dragi moji, bez obzira na to što imate, što ste postigli ili koliko imate, ostavite telefon i zaklopite laptop, odmaknite se od “važnih” poslovnih razgovora i zavirite u njihove sobe, jer ćete samo tako zaviriti i u njihove živote koje nikako ne biste trebali propustiti. Bilo da je riječ o djeci, životnim partnerima, obitelji ili prijateljima…
